Zašto je djeci tako teško ugasiti igru?

 

Kaže to već treći put. Pogledate na sat i znate da je vrijeme odavno prošlo. Pokušate smireno objasniti, ali odgovor je isti – još malo. U jednom trenutku počnete se pitati je li problem u neposluhu ili nečem drugom. U većini slučajeva, nije riječ o neposluhu. 

 

Online igre danas nisu napravljene samo da zabave. One su pažljivo dizajnirane da zadrže pažnju igrača što dulje. Dijete ne ostaje u igri zato što ignorira pravila, nego zato što se nalazi u sustavu koji ga stalno potiče da nastavi još malo. Što se zapravo događa?

 

…. zato je teško stati u pravom trenutku.

 

Jedan od ključnih razloga je način na koji igre nagrađuju igrača. Svaka akcija donosi neki oblik uspjeha – bodove, napredak ili osjećaj da je nešto postignuto. Taj osjećaj dolazi brzo i često, što stvara potrebu za nastavkom. Osim toga, igre rijetko imaju prirodan trenutak za kraj. Uvijek postoji još jedan zadatak, još jedan pokušaj, još jedan cilj. Dijete ne osjeća da je završilo, nego da je prerano stati.

 

 

Važnu ulogu ima i brzina. U stvarnom svijetu, mnoge stvari zahtijevaju vrijeme i strpljenje. U igri, reakcija i nagrada dolaze odmah. Djeca su na to još osjetljivija jer tek razvijaju sposobnost samokontrole. Teže im je prepoznati trenutak kada treba stati, posebno kada se nalaze u aktivnosti koja ih stalno potiče da nastave. U takvim situacijama roditelji često reagiraju u trenutku kada je dijete već duboko u igri. Tada dolazi do konflikta.



 

 

Online igre nisu problem same po sebi. One su samo vrlo dobre u onome što rade – zadržavanju pažnje. Zato pravo pitanje nije zašto dijete igra, nego zašto mu je teško stati. A kada to razumijemo, lakše je postaviti granice koje imaju smisla – i koje dijete može prihvatiti. U sljedećem članku: zašto djeca ne žele izaći iz igre kada igraju s drugima – i kakvu ulogu u tome ima društvo.